Deceniju i vekovima sreću i radost delili su svi u ratarskoj porodici bunjevačkih Hrvata zbog uspešnog završetka žetve: i članovi porodice i žeteoci.

Slavlje u znak završetka žetve, dužijanca, bilo je protkano duhovno – religioznom dimenzijom, osećajem zahvalnosti Bogu za ubrani rod.

Zalaganjem sveštenika, u crkvi sv. Roka, Blaška Rajića, preporodoca i čuvara kulturne baštine bunjevačkih Hrvata, kod nas su 1911. godine prvi put izabrani bandaš i bandašica na nivou grada Subotice, te Dužijanca postaje glavna manifestacija. Od 1968. godine, skup proredaba vezanih za žetvene svečanosti: takmičenje risara, veliko prelo s izborom bandaša i bandašice, skupština risara risarsko veče, svečana povorka, ukrašavanje izloga i konjičke trke – predstavlja glavnu turističku atrakciju ne samo grada Subotice nego i šire okoline. Iako je deo današnjeg naroda bio uključen i u crkvenu i gradsku Dužijancu,treba da se istakne kao osnovna karaktristika da su onu crkvenu slavili samo vernici. Glavni deo crkvene svetkovine činilo je liturgijsko slavlje, dok su se oko civilne-gradske Dužijance okupnjali i građani koji, bilo zbog ličnog ili režimskog odnosa prema religiji i crkvi, nisu odlazili na crkveno slavlje povodom završetka žetve.

Tako podeljena Dužijanca je slavljena na dva uporedna koloseka pune 24 godine.

Veoma bitna godina u istoriji Dužijance je 1993. godina. Kulturni radnici u KUD-u «Bunjevačko kolo» i predstavnici crkve uspevaju da približe crkveno i civilno slavlje Dužijance i ujediniti je. U tome se i potpuno uspelo. Tako je Dužijanca posle više od osam decenija prvi put slavljena zajedno, ujedinjena i obogaćana novim kulturnim sadržajima.

Dužijanca je poseban izrazsveukupnih duhovnih i materijalnih vrednosti koje su bunjevački Hrvati stvarali kroz svoju istoriju na ovim prostorima.